Nikada nisam znao zašto se za nešto u životu čeka pravi trenutak, al eto, i sam se pridržavo tog nepisanog pravila do skoro.
Čekao sam pravi trenutak za ljubav, za sreću, za posao, za stvaranje porodice, za davanje malo oduška sebi i uživanje u životu i BAM! Život je već očeo da prolazi pored ostavljajući me u oblaku prašine propuštenih prilika, mrzovoljne, samo sa jednim pitanjam na pameti – zašto se nisam usudio da živim za trenutak, a ne u iščekivanju njega?
Često pomislim šta bi se desilo da sam u nekim situacijama odreagovao onako kako sam osećao da treba,kako sam želeo, bez prolongiranja, iskorišćavajući priliku sada i odmah, nošen implusom koji bi zapalio fitilj u grudima ili razdrmao žice u glavi, te i na koncu svega, doveo do onoga što sam ostvarenja željenog cilja. Ali, ne, strah od mogućeg je koristeći strpljenje kao glavni izgovor, puštao da neke prilike zamru, da se ugase kao zvezda padalica negde između neba i zemlje. ostavljajući me samo da žalim, kriveći sve druge osim sebe.
A ostvarenje sna je bilo tu, tik na pedalj od mene, samo je trebalo skočiti i čvrsto ga zgrabiti. Zgrabiti na isti onaj način na koji grlite nekoga koga volite, onu dragu i posebnu osobu prema kojoj trčite kao bez duše kroz masu ljudi, rešeni da je ne ispuštate iz naručja sve dok vam se otkucaji srca ne poklope.
Pravi trenutak… Prolaze sati, dani, godine, čitava večnost prođe, a mi se i dalje zamlaćujemo njime. Kao da je to neki autobus za prigradska naselja koji ide na deset minuta, pa dajemo sebi za pravo da čekamo onaj sledeći.
Na primer, upoznamo neku osobu, i ta osoba nam na prvi pogled pomuti razum i totalno nas razoruža, ogoli nas do srži, u nama probudi sve zaleđene nežnosti i osećanja koja smo dugo potiskivali u sebi. I ispostavi se da ta osoba takođe nije ravnodušna prema nama. Šta mi radimo?
Na prvom sastanku nam se noge oduzmu, u glavi se zapletu sve žice, smeškate se a ne znate zašto se smeškate. Prosto, lepo vam je. Ipak nije ispao fijasko, sve je nekako dečije fino i naivno, baš kao što ste i želeli. Približavanje ostavljate za drugi.
Na drugom sastanku smo već stabilniji, sigurniji u sebe, ali nije trenutak, čekamo treći.
Na trećem je previše ljudi, nije nam dovoljno blizu, čini se nekako daleka. Da li je poljubiti ili izaći i na četvrti? Idemo na četvrti. Vreme između trećeg i četvrtog se odužilo, vi ste i dalje minirani, druga strana se već hladi. Ipak, vi čekate pravi trenutak. kockice se moraju poklopiti, sve mora biti savršeno. Ili izlazak ili zalazak sunca, muzika i spontano približavanje.
Ali.. Četvrti, peti, šesti, sedmi sastanak, ništa. A po svemu sudeći, i neće biti ništa, možete se nadati samo prijateljstvu, ili da je druga strana slična vama, te ste kao dva magarca u magli osuđeni na to da vas vežu i puškama nateraju da razmenjujete nežnosti. Što je baš i nemoguće, al kao opcija postoji, dabome.
Na prvom sastanku nam se noge oduzmu, u glavi se zapletu sve žice, smeškate se a ne znate zašto se smeškate. Prosto, lepo vam je. Ipak nije ispao fijasko, sve je nekako dečije fino i naivno, baš kao što ste i želeli. Približavanje ostavljate za drugi.
Na drugom sastanku smo već stabilniji, sigurniji u sebe, ali nije trenutak, čekamo treći.
Na trećem je previše ljudi, nije nam dovoljno blizu, čini se nekako daleka. Da li je poljubiti ili izaći i na četvrti? Idemo na četvrti. Vreme između trećeg i četvrtog se odužilo, vi ste i dalje minirani, druga strana se već hladi. Ipak, vi čekate pravi trenutak. kockice se moraju poklopiti, sve mora biti savršeno. Ili izlazak ili zalazak sunca, muzika i spontano približavanje.
Ali.. Četvrti, peti, šesti, sedmi sastanak, ništa. A po svemu sudeći, i neće biti ništa, možete se nadati samo prijateljstvu, ili da je druga strana slična vama, te ste kao dva magarca u magli osuđeni na to da vas vežu i puškama nateraju da razmenjujete nežnosti. Što je baš i nemoguće, al kao opcija postoji, dabome.
Čekali ste savršen trenutak, dobili ste savršeno razočarenje.
Tako je isto i za zaposlenje. Koliko samo nesrećnih ljudi tumara ujutru gradom hrleći na posao koji ih guši, zatvara u krug, čini ih starijim nego što jesu, al eto, plaća račune i ništa više. San o onome što su u biti, što vole i što ih čini srećnim, skrajnut je. Po njihovom “samo na određeno vreme” ali prava istina je da će uvek ostati samo san i da će, kada jednoga dana budu pričali drugima o njemu, u očima uvek imati mešavinu sjaja i olovno modrog neba koje preti da potopi svet, a ne najobičnije oči.
Tako je isto i za zaposlenje. Koliko samo nesrećnih ljudi tumara ujutru gradom hrleći na posao koji ih guši, zatvara u krug, čini ih starijim nego što jesu, al eto, plaća račune i ništa više. San o onome što su u biti, što vole i što ih čini srećnim, skrajnut je. Po njihovom “samo na određeno vreme” ali prava istina je da će uvek ostati samo san i da će, kada jednoga dana budu pričali drugima o njemu, u očima uvek imati mešavinu sjaja i olovno modrog neba koje preti da potopi svet, a ne najobičnije oči.
I bes raste, lično nezadovoljstvo raste, vreme neumitno leti, a trenutak se i dalje čeka, iako je već odavno svaka nada izbledela.
Zavidimo onima koji su smeli, onima koji su komfor zamenili za neizvesnost i koji su na kraju uspeli, na uhvaćenom trenutku talasa, stigli su do cilja.
Istina je prilično jednostavna, pravi trenutak je svaki onaj u kome osetimo da možemo, samo treba to i da želimo. Samo ga treba nanjušiti, pratiti njegov miris, pa ako treba i zalutati, izgubiti se na putu. Preskočiti hiljadu jendeka, preplivati sve probleme sa glavom iznad vode i najzad, vetovati u sebe.
I eto, od skoro sam odlučio da pratim svoj san, više ne želim da čekam pravi trenutak. Verujem da neće biti lako, verujem da ću se često osvrtati ka nazad i da ću se kajati i proklinjati glavu ludu, ali zaista više ne mogu da čekam. Verujem da tamo negde, kod nekoga u rukama postoji notes sa mojim imenom, koji je sve tanji kako dani prolaze, i stvarno želim, najiskrenije i najluđe želim da u tom tefteru ispišem neka crvena i zlatna slova. Pa, ako uspem, uspeo sam, a ako ne, makar sam pokušao, zgrabio sam trenutak i pobedio sam sebe za početak.
Zavidimo onima koji su smeli, onima koji su komfor zamenili za neizvesnost i koji su na kraju uspeli, na uhvaćenom trenutku talasa, stigli su do cilja.
Istina je prilično jednostavna, pravi trenutak je svaki onaj u kome osetimo da možemo, samo treba to i da želimo. Samo ga treba nanjušiti, pratiti njegov miris, pa ako treba i zalutati, izgubiti se na putu. Preskočiti hiljadu jendeka, preplivati sve probleme sa glavom iznad vode i najzad, vetovati u sebe.
I eto, od skoro sam odlučio da pratim svoj san, više ne želim da čekam pravi trenutak. Verujem da neće biti lako, verujem da ću se često osvrtati ka nazad i da ću se kajati i proklinjati glavu ludu, ali zaista više ne mogu da čekam. Verujem da tamo negde, kod nekoga u rukama postoji notes sa mojim imenom, koji je sve tanji kako dani prolaze, i stvarno želim, najiskrenije i najluđe želim da u tom tefteru ispišem neka crvena i zlatna slova. Pa, ako uspem, uspeo sam, a ako ne, makar sam pokušao, zgrabio sam trenutak i pobedio sam sebe za početak.
Fotografija: Pixabay
Нема коментара:
Постави коментар